Početna stranicaPošalji link prijateljuOdštampaj stranicu 18. Oktobar 2017
SPONZORI

Od naseg dopisnika iz Indijapolisa - 9. Septembar 2002

Drugovi, ono sto sam dozivio protekli vikend tesko se moze rijecima
opisati. Od ocaja (10 razlike i 5 minuta prije kraja protiv Argentine) pa
do totalne euforije prilikom pobjeda protiv Novog Zelanda i Argentine.
A igraci? Bogovi! Svi piju, puse i ozderavaju se vece prije utakmice.
Glavno sastajaliste navijaca, strucnog staba i igraca je bio restoran
Champps (nemam pojma zasto 2 slova p u nazivu istog). Jedina tamna mrlja na
svemu ovome je odnos Pesic-Radmanovic, koji je kulminirao izlazenjem
Radmanovica na tribine u poluvremenu protiv Novog Zelanda. Zbog toga
Radmanovic nije bio dio tima u finalu, vec je medalju preuzeo neki anonimus
(nisam siguran dali je uopste kosarkas, nesto k'o Kramer kad je dobio Emmy).
Sa Radmanovicem nismo imali kontakata, sa Pesicem smo se vidjeli i
ispricali ali niko nije stegao petlju da ga pita sta se to desava sa
Radmanom. Prvo sta nas je Pesic pitao poslije polufinala je dali dolazimo
sutra (finale) i bio je odusevljen kada je cuo da se jos veliki broj ljudi
sprema da dodje. Rece i da budemo sto glasniji, jer kad atmosfera ponese
plave niko ih ne moze zaustaviti. Djeluje jako fin i kulturan covjek, nije
nimalo naduvan, i iako je opsjednut reporterima svo vrijeme, trudi se da
sto vise vremena provede sa navijacima. Recimo dok je bio sa nama, Spanska
televizija je trazila intervju sa njim na sta je on rekao da sacekaju. Na
nase insistiranje da ide sa Spancima odgovorio je: "Ma njima se nigdje ne
zuri, ionako su ispali : )".
Osim "slucaja Radmanovic" sve ostalo je bilo na nivou (za Jugovice).
Posjecenost je bila vise nego slaba, sto je rezurtiralo cinjenicom da je u
finalu bilo 90% navijaca YU u sali. Zahvaljujuci slaboj posjecenosti i
snizenoj cijeni karata, bio sam u prilici da gledam Novi Zeland iz prvih
sjedista (2 metra od terena). Bukvalno cujes svaku rijec sto kazu jedan
drugom dok igraju na toj strani (psuju k'o kocijasi). Mozda smo malo
pretjerali kada smo im skandirali da igraju k'o p...., na sto je Divceva
reakcija bila mahanje rukom i "ma pusite k....". Vlade je inace legenda i
niko se od navijaca na njega ne ljuti. Divac koristi svaku priliku da se
pozdravi sa navijacima, tako da se i moja malenkost "ogrebala" za
kosarkaski pozdrav sa ljudinom Divcem.
Takodje i njihove zene su jako fine i prijatne iako izgledaju k'o
avioni. Meni se najvise svidjela Bodirogina zena - fotomodel, ali kada u
Champps-u zasvira moravac, prva bez blama povede "kolce".
Naravno, bio je prisutan i nas sugradjanin Danilovic. Savjetovao je sve
nase da idu i kupe tene za $50 u molu, i naravno odmah na nogama pokazivao
kako mu stoje. Meni se nisu svidjele, ali je buljuk nasih ljudi kupio te
tene samo jer ih Danilovic ima (neke krpene Nike, ma nisu bas nesto).
Ovo bi sve vjerovatno drugacije izgledalo da je prvenstvo bilo u nekom
vecem gradu, ali bas zato sto Indijanapolis ima 850 tisuca stanovnika bilo
je moguce vidjeti sve nase. Ideja (ne znam cija) da se svi sastaju u i oko
Champps-a je bila pravi potez. Poslije Champps-a, igraci su isli na
spavanje (oko 11-12h) a navijaci u provod u okolne barove. Poslije barova,
naravno dolijevanje u hotelu i onda oko 4-5 ujutro na spavanje.
Sto se tice ljepseg pola, nase navijacice su strasne (vidjeli ste na malim
ekranima), mada ni Argentinke ne zaostaju (kud ne poneso' majici sa likom
Che Guevare..).


Dopisnik iz Indijanapolisa
Indijana Zile.

Copyright ©2001-2017 FC RAILROADER. Sva prava zadržana.